Mladen Burnać, jedan od najboljih kantautora u regiji, nalazi se već 2 mjeseca među prvih 5 mjesta na regionalnoj ljestvici Balkan TOP 100 sa svojom novom pjesmom Beskrajno zaljubljen, koju je snimio u duetu sa poznatim pjevačem Amirom Kazićem Leom. Trenutno su na poziciji br.4.
To nam je bio povod za intervju sa ovim legendarnim glazbenikom, koji je na sceni 30 tak godina i iza sebe ima zaista impresivnu karijeru. Do sada je snimo 10 studijskih albuma, preko 50-tak singlova, isto toliko spotova, održao preko 1000 koncerata. Imao je duete i sa takvim velikanima kao što su Arsen Dedić i Kemal Monteno, koje je ugostio u svojim pjesmama Jer ti ljubiš drugoga i Takva je sudbina. Npr, pjesma u duetu sa Arsenom je do danas objavljena na 10-tak kompilacija najljepših ljubavnih pjesama ikada na ovim prostorima. O Mladenovom radu snimljen je i dokumentarno-glazbeni film ‘Knjiga poezije‘, u režiji Marka Dimića, a koji je emitiran na HTV-u, te na 50-tak televiziji u regiji. Preveden je i na engleski jezik. Imao je suradnje i sa jazz pijanistom Matijom Dedićem, opernom divom Ivankom Boljkovac, te drugim istaknutim glazbenicima – što dovoljno govori o kvaliteti njegove glazbe.
Kako njegov rad najvećim dijelom sačinjavaju nježne lagane pjesme, iskrenih ljubavnih stihova, intimnih aranžmana, specifičnog ugođaja i atmosfere, Mladena nerijetko uspoređuju i sa velikim Arsenom.
Vaša nova pjesma ‘Beskrajno zaljubljen’ je zaista divna, izvrsno se emitira na radio postajama, televizijama i top listama. Kako je nastala i otkuda duet baš sa Leom?
Hvala Vam na pohvalama. Pjesma je nastala po jednom istinitom događaju i ti stihovi su proživljeni. Ona govori o sutuaciji kada je muškarac zaljubljen u ženu, za koju i ne zna da je udana za drugog. Ona je to u stvari zatajila. Svašta je tu na kraju bilo, ali dobro sada…ta priča je bila zaista davno u vrijeme kada sam i drugačije pristupao nekim stvarima u životu, bio vatreniji i imao drugačija iskustva nego danas… U stvari nema niti potrebe za detaljnim objašnjavanjem ‘što je pjesnik htio reći’.. Dakle, kako takve stvari u životu glazbenika često budu nadahnuće i inspiracija, tako je eto nastala i ova pjesma. Zanimljivo je, da bez obzira što sam kantautor i sam pišem i glazbu i stihove, ovaj tekst je napisao poznati tekstopisac Fayo – a ne ja. Zašto? U to doba smo se intezivno družili Fayo, Leo, Branimir Mihaljević i ja – tako da smo često surađivali na nekim pjesmama. Dakle, kada sam počeo raditi ovu pjesmu, Fayo je već dobro znao za ovu priču, te je bio inspiriran njome i iznenadio me sa već napisanim tekstom. Posebno me taknuo stihom ‘U ovom gradu ja sam izgubljen, u tuđu ženu beskrajno zaljubljen’. Toliko je sve lijepo napisao, da nisam imao što dodati. Jako volim način na koji on piše tekstove jer je izravniji i zna ‘pustiti krv ‘ u pjesmi, dok sam ja skloniji više poetskom izražavanju. Međutim za ovu pjesmu je baš dobro da je on napisao tekst, jer je u stvari otvoreno rekao nešto što sam ja baš želio reći. Pjesma je bila dugačka i kao stvorena za duet, a kako je tu bio i Leo, naš prijatelj i vrhunski pjevač – on je logično bio odabir za duet. Leo se zna našaliti u intervjuima pa kaže da je ’emocija u toj pjesmi bila tako velika da je nije mogao otpjevati samo jedan pjevač, pa su morala dvojica.’ (ha-ha). Kako smo svi znali što je, kako i zašto napisano isl., tako je i došlo do toga da ta pjesma zvuči tako fino, emotivno i iskreno. Ona zaista ‘gađa u srce’ i reakcije publike su divne, uglavno svi govore o osjećaju koju im budi pjesma kada je slušaju. Mislim da je to uopće i svrha umjetnosti, da glazbenik/pjevač/umjetnik stvori nešto što će probuditi jaku emociju kod slušatelja. Kad toga nema, nema ni lijepe pjesme.
Video spot je za ovu pjesmu je stvarno ugodan za gledati, gdje je sniman, tko ga je radio?
Spot je sniman kraj Ogulina, na jezeru Sabljaci i u novom ateljeu akademskog slikara Hrvoja Puškarića. Hrvoje i ja smo odlični prijatelji preko 20 godina i nedavno me zvao na otvorenje ateljea na svojem imanju kod tog jezera. Taj umjetnički prostor, snaga i strast njegovih slika i to jezero, su mi izgledali predivni i odmah sam poželio da tamo snimamo spot za ovu pjesmu. Mislim da je ta priroda lijepo ‘sjela’ uz pjesmu koja je vrlo i sama vrlo prirodna i po aranžmanu i ugođaju. Tako smo je i pjevački donijeli publici, baš prirodno nekako. Nema tu niti ikakvih ‘autotune’ i sličnih caka koje se koriste danas. Nemam ništa protiv toga, ako je sa mjerom, ako je pjesma neki štos ili sl… ali ako je pjesma jaka i emotivna, takve stvari kvare dojam i ubijaju ljepotu djela. Moje mišljenje.
Spot je snimala firma ‘Studio Valentin’ iz Zagreba, a redatelj je Zdravko Valentin. U zadnje vrijeme surađujem s njima i jako sam zadovoljan njihovom visokom profesionalnošću, pogotovu i time što poštivaju moje autorske ideje po pitanju atmosfere video spota. Puštam njih da se umjetnički izraze, ali nekako sam i ja dosta u tome, jer sam stvaram svoju glazbu te nerijetko već unaprijed imam konkretne ideje o tome što bi želio. Kako je redatelj Zdravko Valentin također glazbenik, sjajno se razumijemo i imamo stvarno finu suradnju. Ovaj spot je svakako pokazatelj toga o čemu govorim.
Za aranžman pjesme je zaslužan?
Legendarni gitarista, producent i multiinstrumentalist Dragomir Herendić – Dragianni. Evo nas već kako pomalo surađujemo 15-tak godina, od toga intenzivno zadnjih šest-sedam. Mislim nam da je kreativni vrhunac (do sada) bio moj zadnji (u medijima i kod kritike veoma hvaljeni) album ‘Knjiga poezije’ na kojemu smo stvarno imali neočekivana aranžerska rješenja i pustili baš mašti na volju. Bilo je tu i harfe, flaute, klavira, violine, saxa i svašta zanimljivog…. Iz tog razloga smo se malo i mučili da pristanemo na jednostavnost aranžmana kod ove pjesme. Jednostavno, podigli smo na albumu visoko ljestvicu po pitanju aranžmana, ali ova pjesma jednostavno to nije dozvoljavala. U njoj je puno pjevanja, najbitnija je ta emocija u našim glasovima i dodavanje bilo kakvih glazbenih zahvata koji bi ‘poskupili pjesmu’ je samo skretalo pažnju od srca pjesme. Dragianni se čak našalio u jednom trenutku rekaviši mi da ga ni ne moram potpisati za aranžman, jer nije ništa značajno napravio na njemu, samo malo diskretnog klavira i malo gitara. Međutim, baš to što je u sebi zatomio tu svoju virtuoznost i maštovitost, a u korist pjesme da bolje dođe do izražaja – baš je to pokazatelj sjajnog aranžera. Drago mi je da smo obojica prepoznali to u ovoj pjesmi i usaglasili se oko toga. Meni osobno pjesma baš zvuči sjajno. Preponosan sam kako zvuči.
Mladene, kako komentirate česte usporedbe sa Arsenom , gode li Vam?
Gode, ali mislim da ih nisam dostojan. Naime, zahvaljujem iskreno da netko tako gleda na moj rad, ali ne vjerujem da ti ljudi to doista i misle ‘doslovce’. Prije bih rekao da je to neka lijepa podrška meni kao umjetniku, jer vide da i nakon Arsenovog odlaska postoji netko tko drži do lijepih stihova i kvalitete glazbe. Takve riječi više doživljavam kao neko priznanje da sam na dobrom putu i da nastavim tim smjerom. Možda i zato što sam od rijetkih koji se bavi uglazbljivanjem poetskih stihova. Stvaram najbolje što mogu i vrlo sam iskren u tome, ali ipak, sa Arsenom se nitko ne može porediti, ne samo na ovim prostorima, nego u ovom dijelu svijeta uopće. Njegov opus, umjetička širina i kvaliteta su nešto što se još generacijama treba analizirati i učiti o tome. Mogu jedino reći da sam izuzetno počašćen da je veliki Arsen imao duet sa mnom i da je pri tome pjevao moju pjesmu. Dopadao mu se moj rad, skromno mogu reći i da mislim da sam mu se dopao kao čovjek (znao mi je to reći), pa smo se tada često i družili (uglavnom kod producenta Tihomira Preradovića koji nas je i upoznao). Nakon dueta smo zajedno radili na još par pjesama za moj nadolazeći album. Na njima sam ja pisao glazbu a Arsen stihove, dok smo zajedno napisali stihove za moj duet sa Kemalom Montenom. To je ono što mi u stvari godi – to što je jedan takav majstor držao da sam vrijedan suradnje. Isto tako počašćen sam i time da surađujem sa njegovim sinom Matijom Dedićem, koji mi je već i dragi prijatelj, a koji je također na svoj način izuzetan i beskompromisni umjetnik. Matija mi je gost i na zadnjem albumu ‘Knjiga poezije’.
Kada smo već kod toga, mislite li da je moguća pojava nekog ‘novog Arsena’
Moje mišljenje je da je danas to apsolutno – nemoguće. Ne da nema jako talentiranih ljudi i umjetnika, ali danas ima na milione platformi na kojima se događa glazba, a isto tako na You Tube svake se sekunde diže na tisuće novih pjesama. U toj ogromnoj količini svakakve kvalitete i nekvalitete, kada baš svatko može (bez ikakvih kriterija) objaviti svoju pjesmu/polupjesmu – pa kako da se netko uopće uzdigne (samo) kvalitetom do Arsenovihh visina.. On se je ipak pojavio i stvarao svoj opus u vrijeme kada je postojalo samo par televizija na ovim prostorima i kriteriji kvalitete da bi se uopće pojavili na tv su bili (logično) jako, ali baš jako visoki. Isto tako proizvodnja nosača zvuka/vinila je tada bila ogroman i skup proces, te ste morali biti vraški kvalitetni ili zanimljivi da bi Vam netko objavio albume. Dakle, onda se sa time nije mogao baviti svatko. A u toj žestokoj konkurenciji, Arsen je bio bez premca i to su svi vidjeli. Kako je tada bilo samo par medija koje su svi pratili, a on je bio Taj, tako je on ujedno izuzetnom kvalitetom doslovce glazbeno educirao generacije tog vremena.
A danas…npr, čuo sam nedavno pjesmu nekog dobrog stranog benda, oduševljen odem na net da vidim tko se to tako zanimljiv pojavio – a ljudima je to već 10-ti album u karijeri, slave čak i 20 godina karijere (??). Dakle, tako dugo rade, a promakli su čak i meni kao profesionalcu. A sjajni su. O tome vam govorim, ima sjajnih i talentiranih, ali u moru svega – jednostavno ne znamo za njih, šteta. Kladim se i da 90% ljudi koji ovo čitaju uopće ne znaju da je o mojem radu snimljen i film koji se toliko prikazivao, niti da imam 10 albuma itd… Ali to je danas tako. Prije je bilo onako. Svako vrijeme nosi svoje. I dobro i loše. Sve je to ok i to prihvaćam.
Na nekoliko Vaših slubenih i neslužbenih biografija ima dosta simpatičnih podataka o nekim Vašim rekordima na sceni. Možete li nam navesti nešto od toga?
Ajd, da se sjetim onoga što je zabilježeno (evo čitam biografiju da se sjetim, ha-aha). Ma iskreno, nisam u stvari ganjao nikakve rekorde. Nego, kada sam bio priman u redovno članstvo Hrvatsko Društvo skladatelja, te kasnije i u Zajednicu umjetnika (što je velika čast, molim lijepo), tada se detaljno radio popis mojeg djelovanja kroz karijeru. Tako se otkrilo da sam rekorder je po broju uzastopnih nastupa u istom prostoru (u 5 godina sam nastupio cca 250 puta u nekadašnjem klubu Golden Sun Casina u Zagrebu). Prvi sam hrvatski izvođač koji je snimio duet sa nekim kineskim pjevačem. Jedini sam u Hrvatskoj objavio 3 video spota u istom danu, a također je zabilježeno i da sam na hrvatskoj vlasnik najdužeg gitarističkog sola u u nekoj pjesmi sa vokalom. U slobodno vrijeme ponekad slikam portrete prijateljima i kolegama sa kojim surađujem. Prije neki dan baš sam vidio i prilog o tome u In Magazinu.
Bez obzira što ste danas ugledan kantautor sa faktografskom respektabilnom umjetničkom karijerom, simpatičan je podatak da ste počeli baviti se glazbom krajem 80-tih zapravo u punk-rock bendu ‘Brze Banane’ iz Zagrebačke Dubrave. Kako je to bilo i što je danas sa bendom?
Odrastao sam u Zagrebačkoj Dubravi, a kao i svim klincima koji su vježbali gitaru tada, uzor nam je bilo Prljavo Kazališe, tako da smo se okupili i napravili bend. Ja sam bio autor glazbe gitarista i pjevač. A moj pok. Brate Ante je pisao tekstove i bio menađer benda. Bili smo više nego dobri, skoro smo imali 100 -njak koncerata po odašnjoj Jugi, čak smo imali svoj koncert u Kulušiću – što je tada bila ozbiljna stvar prestiža na sceni, jer je tamo nastupala samo prva liga (audio snimka koncerta je na You Tube). Bili smo negdje i predgrupa Kazalištu, te sam upamtio kako je Houra u nekom intervjuu (Džuboks ili Polet) rekao da smo mu najdraži mladi bend. Na žalost, tu uzlaznu putanju prekinula je prometna nesreća 89-te, u kojoj su živote izgubili moj brat Ante i moj najbolji prijatelj Mišo (koji nam je bio i fotograf benda i svugdje putovao sa nama). Ja sam jedini preživio tu nesreću i mislio sam da neću uopće više ikada svirati… Ubrzo je počeo i taj nesretni, nepotrebni i glupi rat… Jednostavno, nakon svega toga ja više nisam bio onaj „divlji mali sa el. gitarom“ i moja ljubav prema glazbi je otišla u kantautorske vode. Ipak, u spomen na brata i prijatelja objavio sam LP album sa pjesmama benda (to mi je prvi album), a onda sam nastavio kantautorsku karijeru albumom ‘Valovi ljubavi’ 1993 g. To vam je bilo to.
Hvala, da se vratimo opet u sadašnjost, neizbježno je pitanje kakvi su Vam daljnji planovi nakon ovako uspješnog dueta?
Obzirom da je ljeto, uglavnom putujem i održavam poneke nastupe. Također, ljudi iz moje izdavačke kuće Only Records, su mi diskretno napomenuli da u karijeri imam već 8 dueta i da bih možda bilo vrijeme, snimiti još 2-3, te objaviti album sa duetima. Citiram ih: ‘Gospodine Mladene, svaki pravi pjevač u tako dugoj karijeri mora imati album sa duetima’ (ha-ha). Mislim da ću to ispoštovati u dogledno vrijeme. To bi onda bio 11. album u mojoj karijeri.
Doduše, svi moju dueti su nastali tako da je nastala prvo pjesma, a tek onda bih dobio ideju da bih je možda sa nekim otpjevao. Tako da zaista ne znam s kime će biti još neki duet, o toj odluci će ipak presuditi pjesme koje nastanu. E da, i za kraj mogu najaviti da u rujnu ove godine nastupm u finalnoj večeri renomiranog festivala ‘Zlatne žice Slavonije’ sa pjesmom ‘Jelena’.
