Bend Detour održati će 08.12. u Domu sportova najveći koncertu u karijeri. Tom prigodom, i povodom izlaska petog studijskog albuma, frontmen benda Nenad Borgudan dao je intervju za Ritam Balkana u kojem je progovorio o svojim uzorima, obožavateljima ali i otkrio zanimljivu priču sa snimanja albuma.
Na početku čestitke na novom, petom studijskom albumu i najvećem koncertu u karijeri koji će se održati 08.12. u Domu sportova. Kako ste se odlučili na tako veliki korak te da li postoji trema od nastupa pred tolikim brojem obožavatelja?
Hvala na čestitkama. Slažem se s vama da nam je ovo najveći korak do sada. Nekako nam se događalo upravo to što smo radili određene iskorake, kada bi nekakav prostor napunili, odlučili bi sljedeći koncert raditi u većem prostoru pa tako nakon dvije pune Tvornice i rasprodanog Lisinskog nekako nam je logično bilo da za koncertnu promociju našeg petog studijskog albuma ‘Tourdetour’ odaberemo još veći prostor gdje nam se Mala dvorana Doma sportova učinila idealna. Što se tiče treme to je dosta individualno, ipak sada već postoji sigurnost jer se radi o prekaljenim, iskusnim glazbenicima s velikim koncertnim stažom u nogama što daje sigurnosti vjeru da će izvedba ove subote biti jako dobra. Naravno da postoji nekakva trema i prisutna je psihoza pred ovakve velike stvari ali čim budemo stupili na pozornicu sve će doći na svoje i posložiti, opustit ćemo se i dat ćemo najbolje od sebe.
Kako bi opisao Detour na novom albumu?
Po meni je Detour na novom albumu gotovo sličan ili isti Detouru na prethodnim albumima koji svi otprilike izgledaju identično. Puni su raznih priča, raznih boja tj. raznih stilova. Imamo nekako vrlo širok i šaren glazbeni izričaj od toga da uključimo distorziju ili do toga da stvar bude samo sa akustičnim instrumentarijem. Ovaj album je isto takav, da kažemo eklektičan u izražaju tako da bi ga opisao kao logičan nastavak svega ovoga do sada, a da će biti puno iznenađenja bit će, jer mislim da u toj nekakvoj šarenosti i sebe ponekad iznenadim, a vjerujem i druge. Npr. između ‘Zaljubila sam se’ i ‘Biram’ možemo vidjeti koliki su to različiti pristupi tako da za album ‘Tourdetour’ možemo slobodno zaključiti da je to jedan šaren i zabavan album.
Tko ti je od stranih izvođača uzor, tko je imao najveći utjecaj na bend i vaš glazbeni stil?
Glazbenici čijem se radu odavno divim ovako na prvu su sigurno su Prince, Bowie, Stevie Wonder. Zapravo svi ti važniji svjetski glazbenici su mi bili uzor jer sad nekako u ovim svojim godinama više ih i ne tražim, a ni ne pratim. Na Yammat i početak Detoura su jako utjecali bendovi iz 90-ih i početka 2000-ih poput Massive Attack, Zero7, Air i Feist, Groove Armada. To je bila tada ta faza, al danas nekako na albumu ‘A šta ak ja..’ smo se lišili svih tih nekakvih trendova jer sam počeo osobno raditi po svom instiktu manje se obazirući na trendove, više ne robujemo stilovima, trudimo se napraviti te pjesme što boljima i izražavamo se kako mislimo da treba.
Kako gledaš na bend, a i sebe, u budućnosti?
Nikada nisam imao projekcije sebe u budućnosti, a ni benda tako da mi je dosta teško odgovoriti na ovo pitanje. Zaista otpočetka nisam imao mišljenje o tome nego sam uživao u tom procesu i u svemu tome što radimo kao i ostali članovi benda što nam je nekako najbitnije. Do kada će trajati i u šta će se pretvoriti ova Detour avantura iskreno ne znam i ne opterećujem se time, al nadam se što duže.
Jesi li ikad imao nekakvu neugodnu situaciju s obožavateljima? Često čitamo priče o stalkerima i agresivnim obožavateljima, je li itko od članova benda ikad doživio sličnu situaciju?
Osobno nisam imao nikakvu neugodnu situaciju, a mislim da nisu imali ni ostali članovi benda jer ne živimo u ambijentu u kojem ljudi vrište ‘svojim zvijezdama’. Ne smatramo se uopće zvijezdama i nemamo taj celebrity status. Ne trče ljudi za nama, ponekad nas netko prepozna pa nam iskomentira rad ili da pohvalu, dosta često nam pošalju poruke na naše društvene mreže tako da nam se ništa neugodnosti do dana današnjeg nije dogodilo.
Pojedini muzičari su izrazili negodovanje pojavom nove radio postaje koja pušta samo “narodnjake”, koje je tvoje mišljenje o tome?
Razumijem to nekakvo ogorčenje u nekakvom stilskom smislu, ako nisi obožavatelj takve glazbe. Ako si još i glazbenik pa si na to dodatno osjetljiv, onda te to možda rastužuje, ‘napredak’ takve vrste glazbe. S obzirom da živimo u slobodnom društvu moramo se miriti s tim jer je ono dio svega. Naravno da mora postojati i ponuda za sve mogućnosti izbora pa iz te pozicije nemam ništa protiv takve radio postaje.
Što misliš o političkoj sceni u Hrvatskoj, da li će biti bolje ili lošije nego sada?
Sama politička scena mogu reći da je katastrofalna i ako tako ostane i ti isti ljudi nastave i dalje pobjeđivati, naravno da nam nema izlaza ni spasa. Samo luđak ponavlja istu grešku dok pametan čovjek ju ipak pokušava mijenjati. Prema dosadašnjem iskustvu se bojim i ne znam kada će se situacija promijeniti i da li će se uopće promijeniti na bolje. Kao optimist gledam na to da se nešto ipak mora mijenjati, ali ako realno i racionalno to nekako sagledamo, osobno ne vidim kako.
Koja ti je najveća neispunjena želja? Nešto što bi htio probati, vidjeti… a nije još bilo prilike ili mogućnosti za to.
Trebao bi jako zagrebati i vidjeti koja mi je najveća neispunjena želja, u glazbenom smislu možda veće dvorane, veći broj publike, veći broj koncerata.. Mada sam i s ovim trenutnim što nam se događa apsolutno zadovoljan no ako se dogodi daljni rast bilo bi super, mi nastavljamo istim putem i intenzitetom. Što se tiče osobnih želja, nekako se smatram dosta sretnim, imam uglavnom sve što mi treba.
Koja ti je pjesma iz repertoara benda posebno draga? Postoji li neka priča vezana za tu pjesmu?
Zanimljiva je priča koja se veže uz pjesmu ‘Bez tebe’, meni osobno vrlo dragu pjesmu koja ima zanimljivu gitarsku dionicu i neki sevdah i mračnost u sebi. Kad smo ju snimali i došli pred kraj snimanja, riknuo nam je hard disc i u potpunosti smo ostali bez snimke prve verzije pjesme. Logično se nameće pitanje, pa što nismo imali back up.. No baš na toj pjesmi, iz raznih razloga, tih dana se dogodilo da ga nismo imali, što se inače nikad prije nije dogodilo. Pjesma je morala biti nanovo rođena i ovo što je danas na albumu i što čujete, je njena druga verzija tj. preživjeli brat blizanac.
Da li nam za kraj možeš ispričati neki vic?
Evo jedan stereotipni vic o policajcu i plavuši 🙂 Vozi plavuša auto, zaustavlja ju policajac i zatraži ju vozačku dozvolu. Ona sva u panici počne kopati po torbici i naleti na ogledalo, vidi svoju sliku, svoj odraz u ogledalu i pomisli da je to sigurno to i da policajcu. On isto tako pogleda u ogledalce, digne ruku na pozdrav i reće ‘Oprostite kolega nisam vas prepoznao’.
