Magnifico, početkom godine održao je u zagrebačkom klubu Sax koncert. Tom prigodom je Magnifico, jedan od najpopularnijih izvođača u regiji, dao exluzivni intervju za Ritam Balkana u kojem govori o novom albumu, brojnim nastupima, ali i otkriva svoj dojam politike na našim prostorima.
Čestitamo ti na odličnom koncertu u Saxu! Nastupio si u Tvornici 2017. godine, osjećaš li kakvu posebnu povezanost sa zagrebačkom publikom?
Nažalost ne osjećam posebnu povezanost sa zagrebačkom publikom jer je velika rijetkost da ja nastupam u Zagrebu. Ono što je bilo u Tvornici ono i nije bio neki nastup nego sam promovirao novu ploču ispred novinara i par ljudi tako da se ne može reći da je to bio koncert. Imao sam koncert sad u Sax-u i jako mi je drago zbog toga jer je poprilično crna mapa Hrvatske u mojoj karijeri. Želim reći da imam više nastupa u Mađarskoj ili u Portugalu nego u Hrvatskoj pa mi je svaki takav nastup od iznimnog značaja. Smatram da većina moje generacije i ja doživljavamo Hrvatsku kao naš teritorij, također i Bosnu i Srbiju i sve što je nekada činila Jugoslavija. Upravo zato mi je krivo zbog toga, ali nadam se u bolje sutra sa vjerom u Boga da će bit još koncerata u Hrvatskoj.
Album ‘Charlantan de Balkan’ izašao je 2016. godine. Planiraš li nas iznenaditi uskoro novim albumom i hoće li biti na njemu nekih zanimljivih suradnji kao npr. s Frajlama na ‘Charlatan de Balkan’?
Sve suradnje na albumu posljedica su, ne nekog naročitog planiranja, već kad uđeš u neku kreativnu fazu u glazbi uvijek se nekako sastavljaju stvari, susrećeš zanimljive ili prave ljude taman kad nešto radiš. Upravo tako je ispala i suradnja s Frajlama veoma spontano. Vidjet ćemo ovaj put kako će teći spontanost u vezi gostiju koji će biti na ploči. Radim novu ploču zato jer nemam drugog posla u ožujku i travnju. Snašla nas je ta epidemija i probat ću iskoristiti to da budem kreativan dok smo u ovakvoj vrsti osame.
Tko od glazbenika ti je posebno drag? S kojim kolegom/icom se družiš u slobodno vrijeme?
Da bi mi netko bio drag, kao prvo ne treba biti glazbenik i uopće ne biram prijatelje na takav način. Obožavam glazbenike, ali su to kolege i profesionalni suradnici. Inače se više manje družim s ljudima s kojima sam odrastao, a ni njih nije naravno mnogo. Volim se čuti s Rambom, Lošom i Bajagom. Nismo baš neki sugovornici, tu i tamo kad se vidimo razveselimo se, ali ja mislim da je zasad to dosta.
Snimio si dokumentarac Charlatan Magnifique, poretret Magnifica koji je odllično prihvaćen od strane publike. Je li lakše raditi glazbu ili snimati film?
Naravno, nisam ja snimao film, već sam nastupao kao objekt kamere u tom filmu. Film je radila redateljica Maja Paulin. Naravno, sve je to bila njezina ideja, bilo bi glupo da sam ja to izmislio i da ja samom sebi snimam nešto, jer naravno da se tu gubi jedan subjektivan pogled koji je jako bitan da bude stvar zanimljiva. U tom dokumentarcu je nešto što se redateljici činilo zanimljivo i kako ona vidi moj rad. Ja sam pristao na to upravo zbog toga što je to bila njezina želja, a neki način je zadovoljila i moju taštinu.
Za svoju glazbu kažeš da je inspirirana šlagerima iz Ex Yu, a koja ti je omiljena pjesma i izvođač iz tog vremena?
Uopće mi nisu omiljeni. To je jednostavno ulazilo u moje uho. Ja nisam čak ni presretan sad nešto specijalno zbog toga nego sam prihvatio to kao nekakvu vrstu glazbenog odgoja. To je nešto što mi je ulazilo u uho dok sam bio klinac i nešto što ti ulazi u uši kao klincu te glazbeno te zaista odredi na neki način. Naravno, to su u mome slučaju bili kombinacija šlagera i narodnih pjesama koje su se mogle slušati na televiziji, radiju, kod kuće u obitelji i to je nešto što je najprirodnije za mene i najveća istina. Npr., sigurno mi se ne bi dogodilo isto ovakom kakvom jesam da sam rođen negdje u Americi. Tada bih slušao najvjerojatnije neki blues, jazz ili ovo, međutim moje uši su to kasnije počele slušati jer me zanimala glazba, a ovo je neka glazbena osnova, moj glazbeni um izlazi odatle.
Imaš li neku omiljenu pjesmu i izvođača?
Naravno puno je tih koji su postali kasnije s godinama omiljeni. Inače ja sam im se rugao, bili su mi onako i glupave i čudne, nešto što su slušali roditelji, nešto što me uopće nije zanimalo, ali sam shvatio da ne mogu pobjeći od toga. Naravno da imam omiljenog izvođača, pogotovo mi je drag Ivo Robić sa svojim čitavim opusom, Đorđe Marjanović i sva ta ekipa iz 60-ih i 70-ih godina koji su stvarali neku pop kulturu u to doba.
Foto: Goran Berović
Nastupaš po cijeloj regiji, koja ti je svirka ostala u sjećanju kao posebna ili neobična, možda neka anegdota zanimljiva, smiješna situacija vezana uz nastup?
Imao sam dva koncerta za takozvanu dijasporu koja se nalazi u Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji i po čitavoj Europi. Jednom su me kad sam radio pjesmu ‘Hir Aj Kam Hir Aj Go’, promoteri što rade koncerte za dijasporu u Švicarskoj, gledali videospot ‘Hir Aj Kam Hir Aj Go’ i vidjeli su cure kako plešu i poželili da sviram u klubu. To je bio ogroman klub, a isto tako ogroman nesporazum jer me pitao gazda: „O dobrodošao Magnifico, a gdje su djevojke?“ Ja sam na to uzvratio: „Koje djevojke?“, da bi mi on rekao: „One što plešu s tobom na videu“. Rekao sam mu da imam bend. To je bilo najveće razočarenje od publike koje sam ikada vidio jer su oni očekivali nešto sasvim drugo očigledno, a ja sam krenuo da sviram te svoje stvari pa je pjesma ‘Hir Aj Kam Hir Aj Go’ koji je onako bez tih djevojaka na pozornici izgledao njima potpuno glupo i bezveze. Tada sam imao i najkraći nastup, ja mislim da sam završio nakon 15, 20 min uz iskreno žaljenje na tom nesporazumu. Dobro pa nisam dobio batine.
Među LGBT zajednicom imaš status ikone. Kako ti vidiš položaj LGBT zajednice u regiji?
Žalosno je što uopće mora postojati LGBT zajednica, jer čim postoji neka zajednica znači da oni traže nekakva prava koja bi trebala biti ista za sve. Nisam aktivist, ali jesam humanist. Ni danas ne mogu vjerovati da je uopće problem seksualna orjentacija. To je toliko intimna stvar kao donje rublje ili čarape. Mene to stvarno ne zanima niti mogu da mjerim ljude po tome kakav imaju seksualni život. Svaki odrasli čovjek ima pravo na osobnu intimu i ne bi trebao nitko biti zbog toga biti u nekom podređenom položaju u društvu. Mada se nisam angažirao da budem nikakva ikona, eto upravo zbog takvog odnosa društva kojeg imamo nekako mi je i drago na neki način da je tako. Nemam ništa protiv.
Mediji te predstavljaju kao balkanskog kameleona, a kako bi ti opisao sebe i svoju modni izričaj?
Mene mediji ne opisuju već mediji pišu ono što ja kažem pa kad bi rekao da sam šta god, mediji bi to napisali. To su pročitali vjerojatno na mojim društevnim mrežama. Kameleon je najviše mislim zbog toga što nemam neki određeni glazbeni pravac, zato što sam u osnovi kantautor i igram se žanrovima ovisno od sadržaja pjesme i takav sam čovjek. Uopće me ne zanima žanr glazbe nego me zanima glazba onako u najširem smislu. Koliko god mogu da je obuhvatim, toliko bi želio da ju obuhvatim.
Pisao si glazbu za nekoliko filmova. Da li si filmofil i koja ti je omiljena scena iz nekog filma?
Pa nisam neki filmofil baš, ali sam pogledao sve te klasike. Imam puno omiljenih, ne mogu naći jednu omiljenu scenu iz filma, ali je uvijek vezana s glazbom. Glazba mu daje taj patos i emotivni sadržaj koji je potreban u svakoj sceni. Zato zaista cjenim filmske kompozitore jer sam i sam muzikant i tu mi automatski postane stvar zanimljiva.
Možeš li nam u par stihova opisati svoj dojam politike u našim prostorima?
Dojam politike? Pa dobro, krenuli smo nazad jedno sto metara, krenuli smo u nacionalizam misleći da je to bolje nego internacionalizam. Meni više paše, takav sam tip čovjeka, da ne mislim da je nacija nešto veoma bitno niti trebam bit nešto ponosan. Plašim se ljudi koji imaju taj veliki ponos u sebi, bilo kakav, a pogotovo nacionalno glupav jer ti nisi ništa uradio za to da si nešto po nacionalnosti nego si se eto takav rodio. Da si se rodio negdje na drugom mjestu onda bi bio druge (one) nacionalnosti ili je čak to stvar i dogovora i odluke. Eto, ja mogu reći da sam od sutra Holanđanin. Ja čak mislim da su nacionalne države nešto što je, rekao bih onako šarlatanski, ‘van mode’, a u suštini je nešto što je prevaziđeno, što ne može piti vodu. Želim imati građansku državu ili bar taj patent koji postoji unutra da se nikad ne ispostavlja neka nacija ispred nekoga, pogotovo ne ispred manjina, kao ovih ima manje, a mi smo u većini. To je problem i to donosi ratove, nesporazume, ali tako smo odlučili. Moja pripadnost je naravno ljevičarska. Kažu da čovjek kako stari i odrasta postane nekako i konzervativniji. U mom slučaju postajem sve radikalniji ljevičar.
